Par: kako izbjeći sukob beba?

Roditelji: Kako objasniti porast broja separacija nakon rođenja prvog djeteta? 

Bernard Geberowicz: Rođenje prvog djeteta, kasnije nego prije, stavlja živote članova para na kušnju. Ovi preokreti su unutrašnji za svakoga, relacijski (unutar para), porodični i društveno-profesionalni. Većina parova postepeno pronalazi novu ravnotežu. Drugi shvataju da njihovi planovi nisu kompatibilni i idu svojim putem. Uzori koje je svaki od njih izgradio, naravno, igraju ulogu u odluci da se odvoje. Da li je dobro brzo razmotriti razdvajanje kao rješenje za bilo koji sukob u vezi? Mislim da je potrebno dobro razmisliti pre nego što se „odvažimo“ na razdvajanje. Zatvaranje u obavezni par više nije u redu, ni bračni par „Kleenex” nije model za promociju, od trenutka kada se preuzme odgovornost da sa nekim imate dete.

Da li su parovi koji traju oni koji su se pripremali za porođaj, koji su na neki način bili „zreli“? 

BG : Možemo se pripremiti da postanemo roditelji. Naučite da slušate jedni druge, razgovarajte jedni s drugima, naučite pitati i formulirati potrebe drugačije osim u formi prijekora. Prestanak kontracepcije, trudnoća, maštanje je dobro vrijeme da se ovaj posao obavi i brine o drugom i odnosu.

Ali par nikada nije "potpuno zreo" za bebu. Upoznavanjem djeteta također učimo da postanemo roditelj i razvijamo komplementarnost i saučesništvo „roditeljskog tima“.

blizu
© DR

“Un amour au longue cours”, dirljiv roman koji zvuči istinito

Da li riječi štede vrijeme koje prolazi? Možemo li kontrolisati želju? Kako par može prkositi rutini? U ovom epistolarnom romanu, Anais i Franck ispituju i odgovaraju jedni drugima, evocirajući svoja sjećanja, svoje borbe, svoje sumnje. Njihova priča podsjeća na mnoge druge: sastanak, brak, djeca koja se rađaju i odrastaju. Zatim prvi negativni talasi, poteškoće u međusobnom razumevanju, iskušenje nevere... Ali Anais i Franck imaju oružje: apsolutnu, nemilosrdnu veru u svoju ljubav. Napisali su čak i „Ustav para“, zalijepljen na frižider, koji mami osmijeh na njihove prijatelje, a čiji članci odzvanjaju kao lista obaveza za 1. januar: Član 1, ne kritikuj drugog kad sjedi. čuvajte bebu – član 5, ne pričajte jedno drugom sve – član 7, okupljajte se jedno veče nedeljno, jedan vikend u mesecu, jednu nedelju u godini. Kao i velikodušni član 10: prihvatite slabosti drugog, podržite ga u svemu.

Vođeni ovim dobronamjernim mantrama ispisanim na stranicama, Anaïs i Franck evociraju svakodnevni život, testiranje stvarnosti, njihove kćeri koje odrastaju, sve ono što nazivamo „porodičnim životom“ i ko je kratak život. Sa svojim udjelom nevjerovatnog, suludog, „van kontrole“. I ko će moći da rodi, goli i srećni, želju da zajedno počnemo ispočetka. F. Payen

“Dugotrajna ljubav”, Jean-Sébastien Hongre, ur. Anne Carrière, 17 €.

Imaju li parovi koji izdrže manje-više isti profil? 

BG : Ne vjerujem da postoje kriteriji koji mogu predvidjeti vijek trajanja veze. Oni koji sami biraju nabrajajući neophodne zajedničke karakteristike nisu sigurni u uspjeh. Oni koji su dugo živeli na veoma „fuzioni“ način pre nego što su postali roditelji rizikuju da budu dezorijentisani zbog pucanja balona i prelaska sa dva na tri. Parovi koji su "previše" različiti ponekad takođe teško traju.

Bez obzira na porijeklo i porijeklo roditelja, svi moraju biti spremni na razmišljanje da „ništa više neće biti isto, i tim bolje!“ Štaviše, što se par više osjeća čvrstim (u njihovim očima i očima njihovih rođaka i njihovih porodica), rizik od sukoba se smanjuje.

Nevjera je često uzrok raskida. Da li parovi koji su prošli nisu pogođeni? Ili je bolje da prihvate ove „praznine“? 

BG : Laži bole više od nevjerstva. One dovode do gubitka povjerenja u drugoga, ali i u sebe, a samim tim i u čvrstoću veze. Parovi koji traju nakon toga su oni koji uspevaju da „žive sa“ ovim traumama i koji uspevaju da se oporave u poverenju i zajedničkoj želji da reinvestiraju u vezu. Ukratko, radi se o preuzimanju odgovornosti za svoje izbore, znanju kako tražiti i dati oprost, a ne natjerati druge da snose odgovornost za svoje postupke.

Ako se situacija pogorša, kako pronaći ravnotežu? 

BG : Čak i prije degradacije, parovi imaju interes da odvoje vrijeme da razgovaraju jedni s drugima, da objasne, da slušaju jedno drugo, da nastoje da se razumiju. Nakon rođenja djeteta, ponovno stvaranje intimnosti za dvoje je od suštinskog značaja. Ne treba čekati sedmicu zajedničkog godišnjeg odmora (koje rijetko idemo na početku) već pokušati, kod kuće, da zaštitimo nekoliko večeri, kada dijete spava, da isečemo ekrane i budemo zajedno. Pazite, ako svaki od članova para puno radi, uz naporna putovanja i „elektronske narukvice“ koje ih uveče i vikendom povezuju sa profesionalnim svijetom, to smanjuje dostupnost jedno drugom (i s djetetom). Da znate takođe, seksualnost se ne može vratiti na vrh u sedmicama koje slijede nakon dolaska djeteta. U pitanju je umor svake, emocije okrenute bebi, posljedice porođaja, hormonske promjene. Ali saučesništvo, nježna bliskost, želja za zajedničkim susretom održavaju želju živom. Ne potraga za performansama, niti potreba da se bude “na vrhu” ili pogubna ideja da se vratimo “kao što je bilo prije”!

Šta moramo da želimo da bismo mogli da ostanemo zajedno? Nekakav ideal? Veza jača od rutine? Ne stavljajte par iznad svega?

BG : Rutina nije prepreka, sve dok znamo da svakodnevni život sadrži dio stvari koje se ponavljaju. Na svakom je da uspe da ovaj život ispreči intenzivnim trenucima, trenucima stapanja, zajedničke intimnosti. Ne imati nedostižne ideale, već znati biti zahtjevan prema sebi i prema drugima. Saučesništvo i saučesništvo su važni. Ali i sposobnost da se istakne dobra vremena, ono što ide dobro, a ne samo mane i krivica.

Ostavite odgovor