Svi su navikli na sliku Krista kao dobrog pastira i jagnjeta Božjeg, ali pashalno jagnje predstavlja problem za vegetarijance kršćana. Da li je posljednja večera bila pashalni obrok na kojem su Krist i apostoli jeli meso od jagnjeta?
Sinoptička jevanđelja (prva tri) govore da se posljednja večera odigrala u noći Uskrsa; to znači da su Isus i njegovi učenici jeli pashalno jagnje (Mt. 26:17, Mk. 16:16, Lk. 22:13). Međutim, Ivan tvrdi da se Večera dogodila ranije: „Prije praznika Pashe, Isus je, znajući da je došao njegov čas s ovoga svijeta k Ocu, … ustao s večere, skinuo svoju gornju haljinu i uzevši peškir, opasa se“ (Jn. 13: 1—4). Ako je slijed događaja bio drugačiji, onda Posljednja večera ne bi mogla biti pashalni obrok. Engleski istoričar Geoffrey Rudd u svojoj odličnoj knjizi Zašto ubijati za hranu? nudi sljedeće rješenje zagonetke pashalnog jagnjeta: Posljednja večera je bila u četvrtak, raspeće – sutradan, petak. Međutim, prema jevrejskom izvještaju, oba ova događaja dogodila su se istog dana, budući da Jevreji početak novog dana smatraju zalaskom prethodnog. Naravno, ovo odbacuje cijelu hronologiju. U devetnaestom poglavlju svog jevanđelja, Jovan izvještava da se raspeće dogodilo na dan pripreme za Uskrs, odnosno u četvrtak. Kasnije, u stihu XNUMX, on kaže da Isusovo tijelo nije ostavljeno na krstu jer je „ta subota bila veliki dan“. Drugim riječima, subotni uskršnji obrok u zalazak sunca prethodnog dana, u petak, nakon raspeća. Iako su prva tri jevanđelja u suprotnosti s Ivanovom verzijom, za koju većina bibličara smatra da je točan prikaz događaja, ove verzije potvrđuju jedna drugu na drugim mjestima. Na primjer, u Evanđelju po Mateju (26) se kaže da su svećenici odlučili da ne ubiju Isusa za vrijeme praznika, „kako ne bi došlo do pobune među ljudima“. S druge strane, Matej stalno govori da su se Tajna večera i raspeće dogodili na dan Pashe. Osim toga, treba napomenuti da je, prema talmudskom običaju, zabranjeno voditi sudski postupak i pogubiti zločince na prvi, najsvetiji, dan Uskrsa. Pošto je Pasha sveta kao i subota, Jevreji tog dana nisu nosili oružje (Mk. 14:43, 47) i nije im bilo dozvoljeno da kupuju plaštanice i bilje za sahranu (Mk. 15:46, Luka 23:56). Konačno, žurba s kojom su učenici sahranili Isusa objašnjava se njihovom željom da skinu tijelo s križa prije početka Pashe (Mk. 15: 42, 46). Značajno je i samo odsustvo pominjanja jagnjeta: ono se nikada ne spominje u vezi sa Posljednjom večerom. Biblijski istoričar J. A. Gleizes sugerira da je Isus zamjenivši meso i krv kruhom i vinom najavio novu zajednicu između Boga i čovjeka, “istinsko pomirenje sa svim svojim stvorenjima”. Da je Hristos jeo meso, učinio bi jagnje, a ne hleb, simbolom ljubavi Gospodnje, u čije je ime jagnje Božje sopstvenom smrću okajalo grehe sveta. Svi dokazi upućuju na činjenicu da Posljednja večera nije bila pashalni obrok s nepromjenjivim jagnjetom, već prije „oproštajni obrok“ koji je Krist podijelio sa svojim voljenim učenicima. To potvrđuje i pokojni Charles Gore, biskup Oksforda: „Priznajemo da Jovan ispravno ispravlja Markove riječi o Posljednjoj večeri. To nije bio tradicionalni uskršnji obrok, već oproštajna večera, Njegova posljednja večera sa svojim učenicima. Niti jedna priča o ovoj večeri ne govori o ritualu pashalne trpeze” („Novi komentar Svetog pisma, gl. U doslovnim prijevodima ranokršćanskih tekstova nema nijednog mjesta gdje je jedenje mesa prihvaćeno ili ohrabreno. Većina izgovora koje su kasniji kršćani izmislili za jelo mesa zasniva se na pogrešnim prijevodima.