Napadi Pariza: učiteljica nam govori kako je pristupila događajima sa svojim razredom

Škola: kako sam odgovorio na pitanja djece o napadima?

Elodie L. je nastavnica u CE1 razredu u 20. arondismanu Pariza. Kao i svi nastavnici, prošlog vikenda je primila brojne mejlove od Ministarstva narodnog obrazovanja u kojima su joj govorili kako da objasni učenicima šta se dogodilo. Kako razgovarati o napadima na djecu u razredu, a da ih ne šokirate? Koji govor usvojiti da ih uvjerimo? Naša učiteljica je dala sve od sebe, kaže nam.

“Svakog vikenda smo bili zatrpani dokumentima iz ministarstva koji su nam trebali dati proceduru za saopštavanje studenata o napadima. Razgovarao sam sa nekoliko nastavnika. Svi smo očigledno imali pitanja. Čitao sam ove više dokumenata sa puno pažnje, ali za mene je sve bilo očigledno. Međutim, žalim što nam ministarstvo nije dalo vremena za konsultacije. Kao rezultat toga, sami smo to uradili prije početka nastave. Cijeli tim se sastao u 7 ujutro i dogovorili smo glavne smjernice za rješavanje ove tragedije. Odlučili smo da se minut ćutanja održi u 45 sati jer je za vrijeme menze to bilo jednostavno nemoguće. Nakon toga, svako je bio slobodan da se organizuje kako želi.

Dozvoljavam djeci da se slobodno izraze

Djecu sam dočekala kao svako jutro u 8:20. U CE1, svi su stari između 6 i 7 godina. Kao što sam mogao zamisliti, većina je bila svjesna napada, mnogi su vidjeli slike nasilja, ali niko nije lično pogođen. Počela sam tako što sam im rekla da je to malo poseban dan, da nećemo raditi iste rituale kao inače. Zamolio sam ih da mi ispričaju šta se dogodilo, da mi opišu kako se osjećaju. Ono što mi je palo na pamet je da djeca govore činjenice. Govorili su o mrtvima – neki su čak znali i broj – o ranjenima ili čak o „lošim momcima“... Moj cilj je bio da otvorim debatu, da izađem iz činjenica i krenem ka razumijevanju. Djeca bi vodila dijalog i ja bih se vraćao od onoga što su govorili. Pojednostavljeno rečeno, objasnio sam im da ljudi koji su počinili te zločine žele da nametnu svoju vjeru i svoje razmišljanje. Dalje sam govorio o vrijednostima Republike, o tome da smo slobodni i da želimo svijet u miru i da moramo poštovati druge.

Uvjerite djecu prije svega

Za razliku od „posle Čarlija“, videla sam da su deca ovoga puta bila zabrinutija. Jedna djevojčica mi je rekla da se plaši za svog oca policajca. Osjećaj nesigurnosti postoji i moramo se boriti protiv njega. Osim dužnosti informisanja, uloga nastavnika je da uvjeravaju učenike. To je bila glavna poruka koju sam jutros želio prenijeti, da im kažem: „Ne bojte se, sigurni ste. “ Nakon debate, zamolio sam učenike da nacrtaju slike. Za djecu je crtanje dobar alat za izražavanje emocija. Djeca su crtala mračne, ali i vesele stvari poput cvijeća, srca. I mislim da to dokazuje da su negdje shvatili da uprkos zvjerstvu moramo nastaviti živjeti. Zatim smo napravili minut šutnje, u krugovima, rukovajući se. Bilo je mnogo emocija, zaključio sam rekavši da ćemo „ostat slobodni da mislimo šta želimo i da nam to niko nikada ne može oduzeti“.

Ostavite odgovor