Optimizam je sada u trendu – ohrabrujemo nas da „na život gledamo sa osmehom“ i „u svemu tražimo dobro“. Da li je to toliko korisno, kaže psihoterapeutkinja Whitney Goodman.
Misli mogu promijeniti živote. Vjera u najbolje pomaže da težimo više i ne gubimo nadu. Istraživanja pokazuju da optimisti svakodnevno doživljavaju manje stresa i manje su skloni depresiji. Osim toga, osjećaju se bolje od onih koji život vide u tamnim bojama.
Ali da li je optimizam zaista ključ za sretan život bez problema?
Općenito je prihvaćeno da je pozitiva lijek za sve probleme. Čak se i oboljelima od raka savjetuje da na svijet gledaju s optimizmom, uz obrazloženje da je to izuzetno važan, ako ne i neizostavan dio uspješnog liječenja. Zapravo nije. Optimizam ne garantuje da ćemo živeti srećno do kraja života. Pozitivne misli mogu utjecati na zdravlje, ali to nije jedini važan faktor, a sposobnost da se u svemu vidi dobro nije spas od neugodnih situacija: samo ih olakšava doživljavanje.
Šta se dešava kada pozitivnost iznenada prestane da deluje i naiđemo na probleme? Kad nam drugi savjetuju da sve lakše sagledamo, a čini se da je nemoguće?
Ovi savjeti nas tjeraju da se zapitamo zašto ne uspijevamo: zašto ne možemo drugačije gledati na svijet, više cijeniti ono što rade za nas, češće se smiješiti. Čini se da svi u okolini znaju tajnu kojoj su nas zaboravili posvetiti, pa stoga ništa ne funkcionira. Počinjemo se osjećati izolovano, usamljeno i neshvaćeno, piše Whitney Goodman.
Ako voljenim osobama uskratimo pravo da izraze svoja prava osjećanja, optimizam postaje otrovan.
Ne ostavljajući prostora za prave emocije iza pozitivnog pogleda na svijet, sami sebe uvlačimo u zamku. Ako nema mogućnosti da se proživljavaju emocije, onda nema ni ličnog rasta, a bez toga svaka pozitiva je samo pretvaranje.
Ako sebi i voljenima uskratimo pravo na izražavanje istinskih osjećaja, optimizam postaje otrovan. Kažemo: „Pogledajte to s druge strane – moglo bi i gore“, nadajući se da će se sagovornik osjećati bolje od takve podrške. Imamo dobre namjere. A možda bi istina mogla biti mnogo gora. Ali takve izjave obezvrijeđuju osjećaje osobe i uskraćuju mu pravo na negativne emocije.
Mnogo je prednosti pozitivnog razmišljanja, ali ponekad je bolje gledati na svijet kroz ružičaste naočale. Tada ćemo moći da vidimo i dobro i loše u onome što se dešava, što znači da možemo da prebrodimo situaciju i da je proživimo.
U društvu osobe koja se loše osjeća, često nam je teško. Još je teže ne pokušati ništa učiniti. Osjećamo se bespomoćno i želimo da ispravimo stvari. Ova bespomoćnost nas tjera da kažemo banalnosti koje iritiraju svakoga, na primjer:
- «Pogledajte to s druge strane»;
- “Ljudima je sve gore, a ti se žališ”;
- «Smiješi se, sve je u redu»;
- "Samo gledajte na svijet pozitivnije."
Možda nam se čini da će ove fraze nekako pomoći, ali teško da je to tako. Da smo na mjestu sagovornika, i sami bismo sigurno doživjeli iritaciju. Pa ipak, ponavljamo ove floskule iznova i iznova.
Teško je samo gledati koliko je voljena osoba loša. Pa ipak, samo biti tu je najbolja stvar koju možete učiniti za njega i za sebe. Shvatite da ono što se dešava može biti problem. Možda će kasnije to biti korisno iskustvo, ali sada boli.
Pokušajte da sebi i sagovorniku ne uskratite pravo na negativne emocije. Najbolja stvar koju možete učiniti za drugog je da saslušate i pokažete razumijevanje. Evo nekoliko riječi koje bi mogle pomoći:
- «Reci mi kako se sada osjećaš»;
- "Razumijem";
- «Reci mi, ja te pažljivo slušam»;
- «Zamišljam kako je»;
- “Razumijem da vam je ovo veoma teško”;
- «Želim pomoći»;
- "Vjerujem ti".
Ponovite riječi sagovornika da pokažete da slušate. Koristite govor tela da pokažete interesovanje: pažljivo pogledajte sagovornika, pomerite se prema njemu kada priča. Manje pričajte, a više slušajte.
Lekcija iz situacije se može naučiti samo nakon prihvatanja i doživljavanja emocija. Tek nakon toga dolazi vrijeme za pozitivan stav.
I pesimistima i optimistima treba vremena da se izbore sa teškom situacijom i prežive ono što se dešava.
Vrlo često oni koji na svijet gledaju pozitivno mogu pronaći smisao čak iu teškim i neugodnim situacijama. Mogu ih prihvatiti bez da krive sebe ili voljene. Fleksibilnost razmišljanja je odlika takvih ljudi.
Pesimisti često krive sebe i svoje voljene kada se nešto loše dogodi. Oštri su kritičari, često im je teško prepoznati čak i svoja objektivna postignuća. Ali i pesimistima i optimistima treba vremena da se izbore sa teškom situacijom i prežive ono što se dešava.
Pokušajte zapamtiti sljedeće:
- U redu je ako se ne možete odmah zaljubiti u sebe.
- Normalno je ako ne izađete da gledate na svijet pozitivnije.
- U redu je uzeti vremena da sebi oprostite i suočite se s traumatičnom situacijom.
- U redu je ako osjećate da sada neće biti bolje.
- Normalno je ako mislite da je ovo što se dešava jedna velika nepravda.
- Voljeti sebe nije jednokratan proces, može potrajati.
- Samo zato što mislite da je sada sve loše, ne znači da će uvek biti ovako.
- Neke stvari se jednostavno dogode. Nema ništa loše u doživljavanju negativnih emocija zbog toga. Ne morate da se osećate dobro sve vreme.
Gledati na svijet s optimizmom je, naravno, divno. Ali nemojte sebi i voljenima uskratiti pravo na negativne emocije. Prava, a ne toksična, pozitivnost je način suočavanja s nevoljama i učenja iz njih, umjesto da ih ignorišemo i obezvređujemo bol koji doživljavamo u teškim situacijama.
O autoru: Whitney Goodman je psihoterapeutkinja, specijalista za porodicu i brak.