Saudade je portugalska riječ koja znači osjećaj praznine generiran udaljenošću između voljene osobe. Stoga je to osjećaj nedostatka, mjesta ili osobe, jednog doba. Riječ posuđena iz portugalske kulture, danas se široko koristi na francuskom, iako se ne može prevesti, jer je emocija koju izražava toliko složena.

Etimologiquequement, nostalgija dolazi iz latinskog prekinuto, i označava složenu emociju miješajući istovremeno melanholiju, nostalgiju i nadu. Prvo pojavljivanje ove riječi datiralo je oko 1200. godine, u baladama portugalskih trubadura. Duboko ukorijenjen u portugalsku kulturu, temelj je mnogih mitova, poput o Domu Sebastiao.

Ova riječ izaziva mješavinu slatkih i gorkih emocija, gdje se prisjećamo trenutaka provedenih, često sa voljenom osobom, za koju znamo da će biti teško vidjeti da se ponovi. Ali nada ostaje.

Ne postoji francuska ekvivalentna riječ za prevođenje riječi "saudade" s portugalskog, i to s dobrim razlogom: teško je pronaći riječ koja obuhvaća i radosno sjećanje i patnju povezanu s nezadovoljstvom, žaljenjem, dok se s njom miješa nemoguća nada . Riječ je koja izaziva misterioznu mješavinu kontradiktornih emocija u sjećanju na prošlost, čije porijeklo nisu mogli utvrditi lingvisti.

Portugalski pisac, Manuel de Melo, kvalifikovao je saudade ovom frazom: „Bem que se padece y mal que se disfruta“; što znači „dobro nanijeto i zlo uživati“, što sažima značenje jedne riječi saudade.

Međutim, ova bi riječ mogla imati toliko nijansi i značenja da je nekoliko pisaca ili pjesnika dalo vlastitu ideju o tome što je saudade. Na primjer, Fernando Pessoa, poznati portugalski pisac, definirao ju je kao „poeziju fada“. Međutim, svi se slažu da u ovoj riječi vide ekstremnu nostalgiju, pomalo poput izraza „slezene“, koju je proslavio Baudelaire.

Fado je portugalski stil muzike, čija je važnost i popularnost u Portugalu temeljna. U tradiciji, to je žena koja pjeva, uz pratnju gitare sa dvanaest žica, koju sviraju dva muškarca. Upravo kroz ovaj muzički stil najčešće se izražavao saudade, u tekstovima pjesnika i pjevača. U ovim muzičkim tekstovima moglo se izazvati nostalgiju za prošlošću, nestalim ljudima, izgubljenom ljubavlju, ljudskim stanjem i promjenom osjećaja s vremenom. Pjevanje ovih osjećaja omogućava slušateljima da zaista shvate dvosmisleno značenje saudade. To je izražajno sredstvo povezano s ovim pojmom, kroz njegovu portugalsku kulturnu povijest. Iako je ova riječ duboko portugalska i nemoguće ju je prevesti, stoga ostaje dostupna svima koji mogu srcem čitati emocije koje izražava pjevačica fada, poput Amalije Rodrigues, poznate pjevačice koja je nosila njen glas. pun emocija fado diljem svijeta, a time i znanja o saudade.

Mnogi lingvisti, filozofi, filolozi i pisci pokušavali su u knjigama i romanima kvalificirati saudadu. Adelino Braz, u Predmetu o neprevodivom: proučavanje saudade, kvalificira ovu riječ kao „napetost između suprotnosti“: s jedne strane osjećaj nedostatka, s druge strane nada i želja za ponovnim otkrivanjem. šta nam nedostaje.

Portugalski jezik koristi izraz "imati saudade", čiji objekt može biti voljena osoba, mjesto, stanje poput djetinjstva.

„Ja imam prošlost“, naglašava Pessoa u svojoj prepisci, „samo saude nestalih osoba, koje sam volio; nije to sauda vremena u kojem sam ih volio, već sama sauda tih ljudi ”.

Prema Inês Oseki-Dépré u njenoj knjizi La Saudade, portugalskog porijekla nostalgija bio bi povezan s prvim osvajanjima u Africi. To je pomoću ove riječi nostalgija da su doseljenici izrazili svoja osjećanja prema domovini s Madeire, Alcazarquivira, Arcile, Tangera, Zelenortskih Otoka i Azorskih otoka.

Konačno, ovaj osjećaj saudade uvodi u igru ​​jednako ambivalentan odnos, kako u prošlosti tako i u sadašnjosti. Sretni smo što smo prisutni u prošlosti, a tužni smo što smo prošli u sadašnjosti.

Konačno, saudade je apsolutna nostalgija, mješavina emocija koje odjekuju u različitim prostor-vremenima našeg uma, gdje je ljubav prošla, ali još uvijek prisutna.