Nova godina: zašto toliko poklona?

Za vrijeme novogodišnjih praznika tradicionalno kupujemo poklone i često ih… poklanjamo našoj djeci. Iz godine u godinu naši pokloni postaju sve impresivniji i skuplji, njihov broj raste. Šta nas pokreće i čemu to može dovesti?

Danas nam je došao dragi Djed Mraz. I donio nam je poklone za novogodišnji praznik. Ova stara pjesma se još uvijek pjeva na dječjim novogodišnjim zabavama. Međutim, moderna djeca ne moraju dugo sanjati o tajanstvenom sadržaju novogodišnje djedove torbe. Mi ih sami nesvjesno odvikavamo od ovoga: oni još uvijek nemaju vremena htjeti, a mi već kupujemo. A djeca naše darove uzimaju zdravo za gotovo. Obično ne nastojimo da ih izvedemo iz ove zablude. Dapače, naprotiv: mobilni telefon, igra bitka, play station, da ne govorimo o lavini slatkiša... Sve to pada na djecu kao iz roga izobilja. Spremni smo da žrtvujemo mnogo da bismo ispunili njihove želje.

Na Zapadu su roditelji počeli previše aktivno razmaziti svoju djecu oko 60-ih godina, kada je formirano potrošačko društvo. Od tada se ovaj trend samo intenzivirao. Ona se takođe manifestuje u Rusiji. Hoće li naša djeca biti sretnija ako njihove sobe pretvorimo u prodavnice igračaka? Na ovo i druga pitanja odgovaraju dječji psiholozi Natalia Dyatko i Annie Gatecel, psihoterapeuti Svetlana Krivtsova, Yakov Obuhov i Stephane Clerget.

Zašto poklanjamo djeci tokom novogodišnjih praznika?

Potrošačko društvo, u kojem živimo već neko vrijeme, proglasilo je posjedovanje stvari sinonimom za sve što je dobro i ispravno u životu. Dilema “imati ili biti” danas je drugačije formulisana: “imati da bi bio”. Uvjereni smo da je sreće djece na pretek, a dobri roditelji treba da je obezbijede. Kao rezultat toga, mogućnost pogrešnog, nepotpunog ostvarivanja želja i potreba djeteta plaši mnoge roditelje – baš kao i mogućnost nedostatka u porodici, izazivajući osjećaj beznađa, izazivajući osjećaj krivice. Neki roditelji, brkajući prolazne želje svoje djece sa onim što im je od vitalnog značaja, plaše se da im uskrate nešto bitno. Čini im se da će dijete biti emocionalno povrijeđeno ako, na primjer, primijeti da je njegov drug iz razreda ili najbolji prijatelj dobio više poklona od njega samog. I roditelji pokušavaju, kupuju sve više i više…

IGRAČKE KOJE DAJEMO DJETETU ČESTO ODRŽAVAJU NE NJEGA, VEĆ NAŠE ŽELJE.

Lavinu poklona može izazvati i naša želja da prigušimo sopstvenu krivicu: „Rijetko sam s tobom, previše sam zauzet (a) poslom (svakodnevnim poslovima, kreativnošću, privatnim životom), ali ti dajem sve ove igračke i zato mislim na tebe!”

Konačno, Nova godina, Božić za sve nas je prilika da se vratimo u vlastito djetinjstvo. Što smo mi sami tada manje dobijali poklona, ​​to više želimo da našem djetetu ne nedostaju. Istovremeno se dešava da mnogi pokloni jednostavno ne odgovaraju uzrastu djece i ne odgovaraju baš njihovom ukusu. Igračke koje dajemo djetetu često odražavaju naše vlastite želje: električna željeznica kakva nije postojala u djetinjstvu, kompjuterska igrica koju smo tako dugo željeli da igramo... U ovom slučaju darove pravimo za sebe, na račun dijete rješavamo naše stare probleme iz djetinjstva. Kao rezultat toga, roditelji se igraju skupim poklonima, a djeca uživaju u tako lijepim stvarima kao što su papir za umotavanje, kutija ili traka za pakovanje.

Koja je opasnost od viška poklona?

Djeca često misle: što više poklona dobijemo, što nas više vole, to više značimo njihovim roditeljima. U njihovim umovima, koncepti "ljubav", "novac" i "darovi" su zbunjeni. Ponekad jednostavno prestanu da obraćaju pažnju na one koji se usude da ih posete praznih ruku ili donesu nešto nedovoljno skupo. Malo je vjerovatno da će moći razumjeti simboličku vrijednost gesta, dragocjenost same namjere da daju poklon. „Nadarenoj“ djeci stalno su potrebni novi dokazi ljubavi. A ako to ne urade, nastaju sukobi.

Mogu li se pokloni nagraditi za dobro ponašanje ili učenje?

Nemamo mnogo svetlih, radosnih tradicija. Poklanjanje poklona za Novu godinu je jedan od njih. I ne bi trebalo da zavisi od bilo kakvih uslova. Daleko su bolja vremena da se dete nagradi ili kazni. A na prazniku je bolje iskoristiti priliku da se okupite sa cijelom porodicom i zajedno sa djetetom uživate u poklonima koje ste dobili ili dobili.

Djeca razvedenih roditelja obično dobijaju više poklona od ostalih. Zar ih to ne kvari?

S jedne strane, razvedeni roditelji doživljavaju snažan osjećaj krivice prema djetetu i pokušavaju ga prigušiti uz pomoć poklona.

S druge strane, takvo dijete često slavi praznik dva puta: jednom sa tatom, drugi sa mamom. Svaki roditelj strahuje da će u "onoj kući" proslava biti bolja. Postoji iskušenje da se kupi više poklona – ne za dobrobit djeteta, već za vlastite narcisoidne interese. Dvije želje – da poklonite i osvojite (ili potvrdite) ljubav vašeg djeteta – spajaju se u jednu. Roditelji se takmiče za naklonost svoje djece, a djeca postaju taoci ove situacije. Prihvativši uslove igre, lako se pretvaraju u večno nezadovoljne tiranine: „Hoćeš li da te volim? Onda mi daj šta god želim!”

Kako osigurati da se dijete ne zasiti?

Ako djetetu ne damo priliku da trenira svoje želje, onda, kao odrasla osoba, neće moći ništa stvarno poželjeti. Naravno da će biti želja, ali ako se na putu do njih pojavi prepreka, on će najvjerovatnije odustati od njih. Dijete će se zasititi ako ga zatrpamo poklonima ili ga pustimo da misli da mu svakako moramo dati sve i to odmah! Dajte mu vremena: njegove potrebe moraju rasti i sazrevati, mora čeznuti za nečim i biti u stanju da to izrazi. Tako djeca uče da sanjaju, da odgađaju trenutak ispunjenja želja, a da ne padaju u bijes ni na najmanju frustraciju*. Međutim, to se može naučiti svaki dan, a ne samo na Badnje veče.

Kako izbjeći neželjene poklone?

Prije nego odete u prodavnicu, razmislite o čemu vaše dijete sanja. Razgovarajte s njim o tome i ako je lista predugačka, odaberite najvažniju. Naravno, za njega, ne za tebe.

Pokloni sa nagoveštajem?

Mala djeca će se sigurno uvrijediti ako im se pokloni školski pribor, ležerna odjeća „za rast“ ili poučna knjiga poput „Pravila lijepog ponašanja“. Neće cijeniti suvenire koji su s njihove tačke gledišta besmisleni, namijenjeni ne igranju, već ukrašavanju police. Djeca će to doživljavati kao sprdnju i poklon „sa nagovještajem“ (za slabe – bučice, za stidljive – priručnik „Kako postati vođa“). Pokloni nisu samo izraz naše ljubavi i brige, već i dokaz koliko smo osjetljivi i s poštovanjem prema svom djetetu.

O tome

Tatjana Babuškina

“Šta je pohranjeno u džepovima djetinjstva”

Agencija za obrazovnu saradnju, 2004.

Martha Snyder, Ross Snyder

“Dijete kao osoba”

Značenje, Harmonija, 1995.

* EMOCIONALNO STANJE UZROKOVANO NEOČEKIVANOM PREPREKAMA NA PUTU DO CILJA. MANIFESTIRA SE U OSJEĆAJU BEZBEŽNOSTI, TESKOBE, IRITACIJE, KRIVICE ILI SRAMA.

Ostavite odgovor