Kako znamo da smo voljeni?

Paradoksalno, niko ne može dati jasnu definiciju osjećaju koji vlada svijetom. Ljubav nema objektivne kriterijume, razloge, univerzalne forme. Sve što možemo da uradimo je da osećamo ili ne osećamo ljubav.

Djevojčica koja grli mamu i klinac koji od bijesa vrišti da je mama loša. Čovek koji svojoj voljenoj nosi cveće, i onaj koji je u besu udario svoju ženu. Žena koja je ljubomorna na svog muža na koleginicu, i ona koja nežno grli svog voljenog. Svi oni mogu iskreno i istinski voljeti, ma koliko lijep ili, naprotiv, odvratan način izražavanja ovog osjećaja bio.

Suprotno uvriježenom mišljenju da na svijetu ima mnogo ljudi koji nisu u stanju voljeti, statistika govori suprotno. Psihopatija, koja se manifestuje u nemogućnosti doživljavanja empatije i simpatije i, kao rezultat toga, ljubavi, javlja se kod samo 1% svjetske populacije. A to znači da je 99% ljudi samo sposobno za ljubav. Samo, ponekad ta ljubav uopšte nije onakva kakvu smo navikli da je vidimo. Tako da je ne prepoznajemo.

“Sumnjam da me on/ona zaista voli” fraza je koju često čujem od supružnika koji traže pomoć. Susrećući osobu sa drugačijim načinom izražavanja osećanja, hteli-nehteli počinjemo da sumnjamo – da li zaista voli? A ponekad te sumnje dovedu odnose u ćorsokak.

Jučer sam imala konsultacije sa parom u kojima su partneri odrasli u veoma različitim uslovima. On je najstarije dijete u porodici od kojeg se od ranog djetinjstva očekivalo da će se samostalno nositi sa svojim problemima i pomagati mlađima. Naučio je da ne pokazuje bolna iskustva, da ne uznemirava bližnje i da „uđe u sebe“ u situacijama stresa.

I jedina je ćerka u porodici "talijanskog tipa", u kojoj su se odnosi razjašnjavali povišenim tonom, a reakcija impulzivnih roditelja bila je apsolutno nepredvidiva. Kao dijete, u svakom trenutku se prema njoj moglo postupati ljubazno i ​​za nešto kazniti. To ju je naučilo da pažljivo sluša emocije drugih i da uvijek bude na oprezu.

Sudbina ih je spojila! I sada, u situaciji najmanje napetosti, ona sa užasom gleda u njegovo udaljeno lice i pokušava poznatim impulzivnim metodama „nokautirati“ barem neku razumljivu (odnosno emotivnu) reakciju. I sve se više zatvara od svakog izliva njenih emocija, jer oseća da ne može da se nosi, a anksioznost ga sve više kamenuje! Svako od njih iskreno ne razumije zašto se drugi tako ponaša i sve manje vjeruje da ga zaista voli.

Jedinstvenost našeg iskustva iz djetinjstva određuje jedinstvenost načina na koji volimo. I zato smo ponekad toliko različiti jedni od drugih u manifestacijama ovog osjećaja. Ali da li to znači da smo svi osuđeni na ljubav prema šemi koja nam je zadana u djetinjstvu? Na sreću, ne. Uobičajeni, ali bolni načini odnosa mogu se promijeniti, bez obzira na porodično nasljeđe. Svaka odrasla osoba ima priliku da prepiše svoju formulu ljubavi.

… I u ovom paru, do kraja naše treće sesije, počeo je da klija klica nade. „Verujem da me voliš“, rekla je gledajući ga u oči. I shvatio sam da počinju stvarati novu, svoju ljubavnu priču.

Ostavite odgovor