Porodica zaključana u vili negde na severu Francuske: fanatični otac opsednut idejom da odgaja nadljudsku ćerku, majka slabe volje i devojčica žrtva. Surovi eksperimenti, izolacija, nasilje... Može li se preživjeti u takvim ekstremnim uslovima i sačuvati sve ljudsko u sebi? Mod Julien je podijelila svoju zastrašujuću priču u svojoj knjizi Daughter's Tale.
Francuz Louis Didier je 1960. godine kupio kuću u blizini Lila i tamo se povukao sa suprugom kako bi sproveo životni projekat – da od svoje kćerkice Mod podigne nadčovjeka.
Maud je čekala stroga disciplina, testovi volje, glad, nedostatak i najmanje topline i simpatije roditelja. Pokazujući nevjerovatnu otpornost i volju za životom, Maud Julien je odrasla i postala psihoterapeutkinja i našla snagu da javno podijeli svoje iskustvo. Objavljujemo odlomke iz njene knjige „Ćerkina priča“ koju izdaje izdavačka kuća Eksmo.
“Otac opet ponavlja da sve što radi, radi za mene. Da mi je posvetio ceo svoj život da bi od mene učio, oblikovao, izvajao više biće koje mi je suđeno da postanem…
Znam da se moram pokazati dostojnim zadataka koje će on kasnije postaviti pred mene. Ali bojim se da neću moći ispuniti njegove zahtjeve. Osećam se preslabo, previše nespretno, previše glupo. I tako ga se bojim! Čak i njegovo debelo tijelo, velika glava, duge tanke ruke i čelične oči. Toliko se bojim da mi noge popuštaju kada mu priđem.
Još strašnije za mene je što sam sam protiv ovog diva. Od majke se ne može očekivati utjeha ili zaštita. “Monsieur Didier” je za nju polubog. Ona ga voli i mrzi, ali se nikada ne usuđuje da mu proturječi. Ne preostaje mi ništa drugo nego da zatvorim oči i, tresući se od straha, sklonim se pod okrilje svog tvorca.
Otac mi ponekad kaže da nikada ne bih trebao napustiti ovu kuću, čak ni nakon što on umre.
Moj otac je uvjeren da um može postići sve. Apsolutno sve: on može pobijediti svaku opasnost i savladati svaku prepreku. Ali da bi se to postiglo, potrebna je duga, aktivna priprema, daleko od prljavštine ovog nečistog svijeta. On uvijek kaže: „Čovjek je inherentno zao, svijet je inherentno opasan. Zemlja je puna slabih, kukavičluka koje su svojom slabošću i kukavičlukom gurale na izdaju.
Otac je razočaran svijetom; često je bio izdavan. „Ne znaš koliko si srećan što si pošteđen ocrnjivanja drugih ljudi“, kaže mi. To je ono čemu služi ova kuća, da zadrži mijazmu vanjskog svijeta podalje. Otac mi ponekad kaže da nikada ne smijem napustiti ovu kuću, čak ni nakon što on umre.
Sjećanje na njega će živjeti u ovoj kući, i ako se brinem o njemu, biću siguran. I ponekad kaže da kasnije mogu da radim šta god hoću, mogu da postanem predsednik Francuske, gospodarica sveta. Ali kad izađem iz ove kuće, neću to učiniti da bih živjela besciljnim životom “Niko gospođice”. Ostaviću ga da osvoji svijet i “postiže veličinu”.
***
“Majka me smatra čudnim stvorenjem, bunarom bez dna zle volje. Očigledno namjerno prskam mastilo po papiru, i isto tako namjerno sam odlomio komad blizu staklene ploče velikog trpezarijskog stola. Namjerno se spotaknem ili skinem kožu kad čupam korov u bašti. I ja padam i namjerno se izgrebem. Ja sam “lažljivac” i “pretendent”. Uvek pokušavam da skrenem pažnju na sebe.
U isto vrijeme kada su počeli časovi čitanja i pisanja, učio sam da vozim bicikl. Imao sam dječiji bicikl sa točkićima za treniranje na zadnjem točku.
„Sad ćemo ih skinuti“, rekla je majka jednog dana. Otac je stajao iza nas i nijemo posmatrao scenu. Moja majka me je primoran da sedi na iznenada nestabilnom bicikl, zgrabila me je čvrsto s obje ruke, i-whhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhhh snažno gurnuo naprijed niz kosim prilaz.
Dok sam padao, pocepao sam nogu o šljunak i briznuo u plač od bola i poniženja. Ali kada sam vidio ta dva ravnodušna lica kako me promatraju, jecaji su prestali sami od sebe. Mama me je bez riječi vratila na bicikl i gurnula onoliko puta koliko je bilo potrebno da sam naučim balansirati.
Tako da možete pasti na ispitima, a da ipak ne budete hodajuće razočaranje.
Moje ogrebotine su sanirane na licu mjesta: majka mi je čvrsto držala koleno, a otac je polivao medicinski alkohol direktno na bolne rane. Bilo je zabranjeno plakanje i stenjanje. Morao sam stisnuti zube.
Naučio sam i plivati. Naravno, odlazak na lokalni bazen nije dolazio u obzir. U ljeto kada sam imao četiri godine, moj otac je napravio bazen „samo za mene“ na kraju bašte. Ne, nije prekrasan bazen s plavom vodom. Bio je to prilično dugačak uski pojas vode, s obje strane stisnut betonskim zidovima. Voda je bila tamna, ledena i nisam mogao vidjeti dno.
Kao i sa biciklom, moja prva lekcija je bila jednostavna i brza: majka me je samo bacila u vodu. Lupao sam, vrištao i pio vodu. Taman kada sam bio spreman da potonem kao kamen, ona je zaronila i izvukla me. I sve se ponovilo. Ponovo sam vrisnula, plakala i gušila se. Majka me je ponovo izvukla.
“Bićeš kažnjen zbog tog glupog cviljenja”, rekla je prije nego što me je bez ceremonije bacila natrag u vodu. Moje tijelo se borilo da lebdi dok se moj duh svaki put sklupčao u meni u nešto čvršću loptu.
“Snažan čovjek ne plače”, rekao je otac, gledajući ovu predstavu iz daljine, stojeći tako da sprej ne dopire. – Morate naučiti plivati. Ovo je od vitalnog značaja u slučaju da padnete s mosta ili morate bježati za život.
Postepeno sam naučio da držim glavu iznad vode. A vremenom je čak postala i dobra plivačica. Ali mrzim vodu isto koliko i ovaj bazen u kojem još moram da treniram.”
***
(10 godina kasnije)
“Jednog jutra, spuštajući se na prvi sprat, primjećujem kovertu u poštanskom sandučetu i zamalo padam, videći svoje ime ispisano lijepim rukopisom na njoj. Niko mi nikada nije pisao. Ruke mi se tresu od uzbuđenja.
Vidim na poleđini pisma da je to od Marie-Noelle, koju sam upoznao na ispitima – devojka puna radosti i energije, i štaviše, lepotica. Njena raskošna crna kosa skupljena je na potiljku u rep.
“Slušaj, mogli bismo se dopisivati”, rekla je tada. – Možete li mi dati svoju adresu?
Mahnito otvaram kovertu i otvaram dva puna lista, prekrivena s obje strane linijama plave tinte, s iscrtanim cvijećem na marginama.
Marie-Noelle mi kaže da je pala na ispitu, ali nema veze, još uvijek ima divno ljeto. Tako da možete pasti na ispitima, a da ipak ne budete hodajuće razočaranje.
Sjećam se da mi je rekla da se udala sa sedamnaest, ali sada kaže da se posvađala sa mužem. Upoznala je drugog momka i poljubili su se.
Zatim mi Marie-Noel priča o svojim praznicima, o „mami“ i „tati“ i koliko je sretna što ih vidi jer im ima toliko toga za reći. Nada se da ću joj pisati i da ćemo se ponovo sresti. Ako želim da dođem da je vidim, njeni roditelji će me rado ugostiti, a ja mogu odsjesti u njihovoj vikendici.
Presrećan sam: seća me se! Njena sreća i energija su zarazne. I pismo me ispunjava nadom. Ispada da posle palih ispita život ide dalje, da ljubav ne prestaje, da ima roditelja koji nastavljaju da pričaju sa ćerkama.
O čemu bih joj mogao pisati? Nemam šta da joj kažem… I onda pomislim: ne, ima! Mogu joj reći o knjigama koje sam čitao, o vrtu i o Peteu, koji je nedavno umro, proživjevši dobar dug život. Mogu joj reći kako je posljednjih sedmica postao “hroma patka” i kako sam ga gledao kako šepa od ljubavi.
Shvaćam da čak i odsječen od svijeta, imam nešto da kažem, da život teče svuda.
Gledam direktno u očeve oči. Znam sve o održavanju kontakta očima – čak i više od njega, jer on je taj koji skreće pogled.
U mislima joj pišem pismo na nekoliko stranica; Nemam voljenu osobu, ali sam zaljubljena u život, u prirodu, u tek izležene golubove… Molim mamu za lijep papir i marke. Ona prvo traži da joj dozvoli da pročita pismo Marie-Noelle i gotovo se guši od ogorčenja:
“Samo jednom ste bili napolju, a već ste se pomešali sa prostitutkama!” Devojka koja se uda sa sedamnaest godina je prostitutka! I poljubila je drugog momka!
Ali ona se razvodi…
Majka oduzima pismo i strogo mi zabranjuje kontakt sa „tom prljavom kurvom“. Ja sam obeshrabren. Šta sad? Hodam oko kaveza i udaram o rešetke sa svih strana. I nerviraju me i vrijeđaju bombastični govori koje moja majka drži za stolom.
„Želeli smo da od tebe stvorimo savršenu osobu“, kaže ona, „i evo šta smo dobili. Ti si hodajuće razočarenje.
Otac bira baš ovaj trenutak da me podvrgne jednoj od svojih ludih vježbi: prerezati grkljan kokoši i zahtijevati da joj popijem krv.
– Dobro je za mozak.
Ne, ovo je previše. Zar ne razumije da nemam više šta da izgubim? Kakve on veze ima sa kamikazama? Ne, on ne razume. Inzistira, progovara, prijeti… Kad počne da viče na isti bas od kojeg mi je kao djetetu ledila krv u venama, ja eksplodiram:
– Rekao sam ne! Neću piti pileću krv, ni danas ni bilo kojeg drugog dana. I uzgred, ja neću čuvati tvoju grobnicu. Nikad! A ako treba, napuniću ga cementom da se niko ne može vratiti iz njega. Znam sve o pripremi cementa – zahvaljujući vama!
Gledam direktno u oči svog oca, držeći njegov pogled. Znam i sve o održavanju kontakta očima – čini mi se čak i više nego on, jer skreće pogled. Na ivici sam da se onesvijestim, ali uspjela sam.”
U decembru 2019. godine u izdanju izdavačke kuće Eksmo izlazi knjiga Mod Julien “Priča o kćeri”.