PSIhologija

Glupost je poput zarazne bolesti, upozorio je Shakespeare, pa je važno pažljivo odabrati okruženje. Ali kako znati koga treba izbjegavati? I da li je to zaista potrebno? Evo šta kaže psihologinja Maria Eril.

Ja sam humanista, pa sam siguran da je glupost privremeno stanje duha, nešto poput infantilne nezrelosti. Međutim, teško da mogu pogriješiti ako pretpostavim da se zbog vlastite gluposti mnogi ljudi ne zabavljaju onoliko koliko bi htjeli. Pa čak i njihove voljene — i još više.

Ali hajde da vidimo u čemu se tačno glupost manifestuje i kako ona može sprečiti ne samo one koji imaju posla sa takvom osobom, već i njega samog da uživa u životu.

1. Budala priča samo o sebi.

Svaka komunikacija podrazumijeva dijalog, a zrela osoba obično razumije da je to način razmjene informacija. Razmjena, ne sadnja. Dešava se, naravno, da čovek treba da progovori kada se nešto desilo — to se dešava svima. Ali ako govorimo o patološkom solu, kada sagovornik nema priliku da ubaci makar reč, a kamoli da nešto kaže, imamo posla sa budalom.

I nemoj mi pričati o narcisoidnoj ličnosti. Sve što je bitno u ovom slučaju je da osoba nije shvatila da je slušanje važan resurs u procesu sticanja životnog iskustva. Osim toga, ova kvaliteta je vrlo vrijedna u prijateljskoj komunikaciji. A ako ja jedini slušam, zašto onda ne bi neko zanimljiviji? Sada ima puno razumnih predavača.

2. Ima puno ljudi, glasan je

Odmah ću rezervisati, ima slučajeva posebne, glasne harizme — ali u takvim slučajevima nema pitanja tipa „Ili je možda samo budala?“. Ne govorim o njima, već o onim glupim ljudima koji nedostatak dubine i smisla često zamjenjuju intenzitetom.

Zamislite: restoran, prigušeno svjetlo, ljudi razgovaraju, neko radi na laptopu, neko ima tihi romantični sastanak. Tu i tamo se zvuk lagano pojača: smijali su se, pozdravljali one koji su došli... I odjednom, među ovom ugodnom bukom, dosadni glas dame koja sagovorniku priča detalje svog ličnog života. I niko od prisutnih ne može biti izostavljen.

Pravila bontona, poput uputstva za upotrebu čajnika, na mnogo načina su sigurna. Demonstracije budale u sebi

Ne želimo da slušamo, pogotovo što nije zanimljivo, glupo, ravno… Ali ovako funkcioniše naš mozak: primorani smo da obraćamo pažnju na oštre zvukove, jer život može da zavisi od toga. A sada je cijeli restoran posvećen detaljima razvoda…

Usamljeni sretnici s laptopom imaju sreće - imaju slušalice i, iskosa gledajući narušitelja zvučnog režima, žure da razotkriju ožičenje. Par se brzo isplati i bježi: za njih sve tek počinje, a tuđi razvodi su krajnje neprikladna tema. Gospođa naručuje još vina, a glas joj postaje još jači. A čak su i oni koji sede na uličnoj terasi već čuli za njenu glupost...

Nehotice mi padaju na pamet pravila bontona. Oni su, kao i uputstvo za upotrebu čajnika, na mnogo načina sigurni. Demonstracije budale u sebi.

3. Budala ignoriše potrebe sagovornika

Da li je zainteresovan? Nije li umoran? Možda treba da ode, ali jednostavno ne može da nađe odgovarajuću pauzu? U jednom dahu, takva osoba ispuni cijeli prostor. Posebno je teško delikatnim ljudima koji se boje da uvrede, da budu neprikladni.

Nedostatak potrebe za povratnom informacijom govori o infantilnoj samopravednosti. Takvi sagovornici su poput djeteta koje nije još obdareno empatijom, koje ne može shvatiti da je njegovoj majci dosadilo da ga vuče na sankama osamnaesti kilometar. Tako da oni, s jedne strane, izgleda jasno daju do znanja: „Ako ti se nešto ne sviđa, samo reci.“ A sa druge — da, probaj, reci mi. Plaćanje na račun vaših pritužbi — hvala, ne danas.

4. Glupa osoba se svega boji.

Neću ići tamo – evo ga. Ne želim da idem ovde, tamo je. Međutim, stalna potraga za zonom sigurnosti i udobnosti koči evoluciju. Svaki živi um ove evolucije je gladan i pronalazi načine da se sam izbori sa sopstvenim strahovima ili zatraži pomoć. Glupo je dopustiti da strahovi upravljaju životom.

Postoji i druga strana medalje — kada osoba juri u bitku ne vagajući rizike i ne upoređujući ih sa svojim snagama. Koliko je samo gluposti urađeno na ovoj hrabrosti! Ali ova druga vrsta „konjanika bez glave“ mi je ipak bliža od onih koji čekaju, koji se svega boje.

Izvođenjem neke radnje osoba stiče iskustvo, makar ono negativno, neku vrstu mudrosti. A kakvo je iskustvo i mudrost osobe koja ostaje unutar četiri zida i iz dosade eksperimentiše samo sa pronalaženjem najboljeg TV kanala? ..

5. Budala ne sumnja u svoje stavove.

Po mom mišljenju, ovo je vrhunac gluposti. Pogledajte bilo koju oblast nauke, kako su se ideje menjale tokom vremena. Nešto se smatralo istinitim, neospornim, a onda je jedno otkriće u jednom danu preokrenulo cijeli sistem znanja i prošla vjerovanja su se pretvorila u guste zablude.

Osim toga, rigidno razmišljanje, kada osoba ne zna biti fleksibilna i uzeti u obzir nova saznanja, direktan je put do Alchajmerove bolesti. To kažu savremena istraživanja. Ali ko zna, možda se predomisli…

6. Glupa osoba stvari dijeli na crno i bijelo.

Kategorički stavovi, posebno pomnoženi tvrdoglavošću, još su jedan znak gluposti. Promašili ste skretanje — imate topografski kretenizam. I to je to, takav ćeš ostati do kraja života. Neprepoznavanje polutonova, karakteristika konteksta i situacije — to svakako nije svojstveno pametnim ljudima.

…Ovaj tekst je primjer takve podjele. Dijeliti ljude na budale i pametne je jako glupo. Uostalom, svaka osoba ima svoju priču i svoje iskustvo, što je dovelo do toga da u ovoj fazi života osoba govori samo o sebi, ne provjerava se sa svojim sagovornikom ili je zarobljena strahovima.

Svako od nas ponekad može da se ponaša glupo, pa je najbolje što možemo da uradimo jeste da usmerimo pažnju na svoj unutrašnji život i pružimo maksimum dobre volje svetu oko sebe.

Ostavite odgovor